|
RASPRAVA O POJMU »ČOVJEK« 2. |
4 |
|
|
Jesu li žene ljudi?
Mnogima će gornje pitanje izgledati neozbiljno ili uvredljivo, no ono osim što je, možda, provokativno nije ni neozbiljno ni uvredljivo. Jer, što npr. znači kad u novinama piše da se na mjestu događaja okupilo »mnogo ljudi, žena i djece«. Ili kad netko kaže da su »ljudi i žene« danas ravnopravni. Ili kad žena za svog muža kaže »moj čovjek«. Nikada, ni zabunom, nitko ne kaže da se negdje okupilo mnogo »ljudi, muškaraca i djece« ili da su »ljudi i muškarci« danas ravnopravni. Niti muž za svoju ženu kaže »moj čovjek«. Jer, podrazumijeva se da muškarac jest čovjek, a žena je nešto drugo. Tako je u hrvatskom jeziku, ali i u ustalim evropskim jezici. U hrvatskom se bar može reći »muškarac i žena« su ljudi, dok je to u nekim drugim evropskim jezicima malo teže, jer su muškarac i čovjek jezično potpuno izjednačeni (čovjek = muškarac). U hrvatskom i nekim drugim evropskim jezicima žena dolazi od indoeuropskog korijena guena, (avesta gena; u hrvatskom g ispred e palatalizacijom prelazi u ž), što je u vezi s indoeuropskim korijenom gen- (rađati; odatle u grčkom jeziku génos = dijete, potomak, rod, pleme itd. ili u latinskom genus = rod, pleme, vrsta itd.), pa to znači da je žena prvobitno shvaćena kao rađalica. Muškarac, muž dolazi međutim od indoeuropskog korijena mogh- (voditi) ili men- (misliti), što znači da je on onaj koji misli, vodi, odnosno gospodari. Ove jezične osnove pokazuju koliko je jezično duboko ukorijenjena razlika između muškarca (čovjek) i žene (naspram njega). Daleko više nego u hrvatskom to dolazi do izražaja u srpskom jeziku, u kojem je sintagma »čovjek i žena« svakodnevna i ukorijenjena i pored toga što postoji riječ muškarac. U francuskom jeziku međutim homme = čovjek, muškarac, u engleskom man = čovjek, muškarac, a u njemačkom Mann = čovjek, muškarac, čak i bez posebnog izraza za muškarca. U šestojezičnom Europskom rječniku (1995.) može se pročitati: čovjek, muškarac engl. man, njem. Mann, fr. homme, tal. uomo, šp. hombre. Riječ muškarac ne postoji posebno već se podrazumijeva kao čovjek, dok se riječ žena ni na koji način ne dovodi u vezu s riječju čovjek. U Rječniku hrvatskoga jezika (1991., ali i kasnija izdanja) Vladimira Anića muškarac se određuje ka »odrasla osoba muškog spola«, dok se za ženu ponajprije kaže da je »osoba po spolu suprotna muškarcu«. U Rječniku hrvatskoga jezika (2000.) Leksikografskog zavoda i Školske knjige za muškarca se jednostavno kaže da je »muška osoba«, dok je žena »ljudsko biće po spolu suprotno muškarcu, koje može rađati djecu i preuzeti glavnu brigu za uzgoj i odgoj djece«. Za muškarca se ne mora reći da je ljudsko biće, jer to se podrazumijeva, za ženu međutim mora, jer njezino određenje proizlazi iz odnosa i suprotnosti prema spolu muškarca.
Ima li, dakle, ili nema smisla postaviti pitanje: jesu li i ako jesu, od kada su žene ljudi? Jer, očito je, za takvo se priznanje trebalo izboriti, a u mnogim krajevima svijeta ta je borba tek počela.
Mitski odnos muškarca i žene
Evo kako odnos muškarca i žene na nekim mjestima prikazuju dvije poznate svete knjige. Biblija i Kur'an.
»Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. Na to čovjek reče: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!"« (Post. 2, 21-23)
»Vaše su žene vama njive, pa pristupajte vašim njivama kako želite!«
Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789.)
U članku 1. Deklaracije piše: »Ljudi se rađaju i ostaju slobodni i jednaki u pravima.« Ako se dakle ljudi već rađaju jednaki u pravima, a žene nisu imale ista prava kao i muškarci, pa su npr. biračko pravo u Francuskoj dobile tek nakon II. svjetskog rata (stoljeće i po kasnije), jesu li u vrijeme donošenja Deklaracije smatrane ljudima?
Raspravite
s prijateljima ili poznanicima pitanje: jesu li žene ljudi?
© Milan Polić 2002. |
Zadaci
Za
fiziku 1903. godine i |
|