ODNOS ODGOJA I OBRAZOVANJA
SOKRAT I ARISTOTEL

Prikaži 
SADRŽAJ

18

Povijesno bi se mogla razlučiti dva osnovna pristupa odgoju, odnosno obrazovanju: sokratovski i aristotelovski.

Sokrat je bio uvjeren da je istina apsolutna, jedna i konačna, a prebiva u duši svakog čovjeka gdje ju svatko može i mora sam pronaći. Do spoznaje čovjek ne dolazi usvajanjem istine izvana, već njezinim pronalaženjem u sebi samome. Stoga je i Sokratovo osnovno životno načelo bilo: upoznaj samoga sebe. Dosljedno tome Sokrat je smatrao da nitko, pa ni on sam, ne može nikoga ničemu naučiti, već mu može samo pomoći da spozna istinu u sebi, tj. njegovoj duši može pomoći roditi istinu kojom je ona otprije bremenita. Za sebe je tvrdio da je majeutičar, čiji je zadatak da ljudima pomaže doprijeti do istine u njima samima, a ne učitelj.

Ako je dakle istina jedna i opća i ako kao takva prebiva u svim ljudima, a Sokrat je vjerovao da je tako, onda onaj tko na bilo koji način radi štogod protiv istine ili vrijeđa istinu u bilo kojem čovjeku, vrijeđa istinu u svakom čovjeku, pa i u sebi samome. Kako je pak, po Sokratovu uvjerenju, istina sama po sebi najveće dobro i samo je u istini moguće dobro, tj. dobro je samo ono što je istinito, to je onda neistina moguća samo kao zlo, a zlo kao neistina. Tko dakle djeluje u neistini čini zlo, kao što i zlo činiti može samo onaj tko djeluje u neistini. Pri tome je svejedno kome čini zlo ili u kome vrijeđa istinu, jer ako su istina i dobro opći, onda je i njihova povreda opća. Drugim riječima povreda istine u odnosu na bilo kojeg čovjeka povreda je vlastite istine, a zlo učinjeno bilo kojem čovjeku, zlo je učinjeno samome sebi. Nitko pak, vjeruje Sokrat, ne bi sebi činio zlo namjerno, tj. kada bi znao što je za njega dobro. Svatko dakle tko čini drukčije čini to samo iz neznanja. Odatle Sokrat zaključuje: neznanje je izvor sviju zala

Obrazovanje, toliko koliko je znanje koje se njime stječe upravo spoznaja istine, čini čovjeka dobrim, kreposnim, odnosno moralnim. To znači da mu pored obrazovanja, za ispravno djelovanje, nikakav moralni odgoj nije potreban. Takav Sokratov pristup pretpostavljao je spoznajno i vrijednosno jedinstvo čovjekova odnosa prema svijetu. Potpuno prožimanje teorijskog i praktičkog uma, razuma i volje.

Aristotelov je pristup čovjeku bio bitno drukčiji. On je smatrao da netko može točno znati što je dobro, pa da ipak čini zlo. Dapače, svoje znanje može učiniti sredstvom za ostvarenje zle namjere. Prema tome samo znanje još ne jamči ispravno djelovanje i nije dovoljan uvjet moralnosti. Takav Aristotelov pristup proizlazi iz njegova uvjerenja o unutrašnjoj rascijepljenosti uma na teorijski i praktički. Pri čemu je teorijski um, promatračko mišljenje, odnosno razum djelatno nezainteresiran i nedjelotvoran, jer on se bavi onim što je nepromjenjivo, što ne može biti drukčije, tj. onim što je nužno. Dok se nasuprot njemu praktički um, ili moralna volja, bavi onim što može biti i drukčije, jer nije nužno nego naprotiv moguće. Aristotel također priznaje da za teorijski um, tj. za promatračko mišljenje, odnosno za znanstveni razum, dobro i zlo nisu ništa drugo nego upravo istina i neistina. Istina je dobro, a neistina je zlo. Stoga u teorijskom umu nema odvojenosti znanja od vrijednosti, nego se oni prožimaju. Ali sam je po sebi teorijski um mišljen kao nedjelatan, kontemplativan, promatrački potpuno čist. Neupleten u postojanje vlastitog predmeta (koji je to što jest sam po sebi, a ne po subjektu promatranja). Dakle, znanje je samo po sebi nemoćno da koga pokrene na ispravno djelovanje, već je za to potrebna i ispravno usmjerena volja (medicinsko znanje nedovoljno je npr. da liječnika odredi za ispravno liječenje bolesnika, nego on osim što zna kako treba, mora i htjeti postupati ispravno). Ali ni volja sama po sebi, misli Aristotel, ne može pokrenuti ispravno djelovanje. Za to je potrebno da se volja pokori razumu.

No ako razum po pretpostavci nije dovoljan da u volji probudi dobru namjeru, tj. da volju podredi sebi i u sebi prisutnoj istini, onda volju na pokoravanje razumu i istini može prisiliti samo nešto i njoj i razumu izvanjsko. Drugim riječima, volju koja se sama po sebi ne pokorava razumu i istini, te ne slijedi pravi izbor (tj. prave vrijednosti), niti ju sam razum za to može pridobiti ili na to prisiliti, potrebno je "moralno odgojiti". To je pak mimo obrazovanja koje se oslanja na razumnu spoznaju moguće samo kao izvanjsko oblikovanje volje ili navikavanje na vrlinu. Rascijepivši dakle um na teorijski, tj. nedjelatni razum i djelatnu ali nerazumnu volju, Aristotel ih naknadno može spojiti samo izvanjski, tj. navikavanjem po odgajateljevoj volji, koja bi valjda i sama trebala biti razumska, iako nikako nije jasno kako bi to ona mogla postati ako ne slučajno ili opet izvanjskim navikavanjem i tako u beskraj. Ili bi se možda volju odgajatelja trebalo smatrati razumskom već samim time što ona samu sebe takvom vidi? Navika dakle, a ne raz(umno) samoodređenje koje počiva na znanju stečenom obrazovanjem, postaje osnova ispravnog djelovanja.

Aristotelovski se pedagoški pristup održao do današnjeg dana i na jezičnoj ga razini najbolje izražava sintagma "odgoj i obrazovanje" (pri čemu se misli: "moralni odgoj" i obrazovanje). No na tom pristupu istinski odgoj - ako on podrazumijeva potporu razvitku djetetove osobnosti - jednostavno nije moguć, nego je moguća jedino gojidbena manipulacija, koja se dakako rado ideološki predstavlja kao odgoj. Treba li se naime odgoj u nečemu bitno razlikovati od manipulacije, onda to treba biti prije svega ono po čemu je manipulacija baš to što jest: upravljanje kime ili čime prema nekom unaprijed i izvanjski postavljenom cilju. Nasuprot toga odgoj mora podržavati samoodređenje, a to znači razvitak osobnosti. Ali samoodređenje se može zasnovati samo na znanju i razumskoj prosudbi, dakle obrazovanju, ma koliko ono samo po sebi bilo prekratko da dosegne budućnost. Stoga je bitna odrednica odgoja upravo obrazovanje bez kojeg se vrijednosni odgoj odmah pretvara u manipulaciju. Stavovi (postavke koje određuju čovjekov odnos prema čemu) usvojeni navikom, a ne razumskom spoznajom i kritičkim prosuđivanjem ne mogu biti drugo doli predrasude. Moralni odgoj pak, toliko koliko se oslanja na naviku kao ljepilo koje bi trebalo slijepiti razum i volju, ne poriče samo svaku spontanost kao osnovu samoodređenja, nego jednako tako poriče svako znanje i razboritost. A bez njih, ono što ostaje samo je moralizatorova samovolja koja nastupajući autoritativno sebe ne dovodi u pitanje. 

No, ako razum, znanje, obrazovanost već sami po sebi nisu dovoljni da jednu volju uprave k istini i dobru, onda se postavlja pitanje kada je i kako neka volja mogla po prvi puta nastupiti razumno. Ako to nije bio čin razuma, onda je to morao biti čin nerazumne volje koja je odlučila biti razumnom. Pitanje je zašto? Dakako nizašto, jer razložan je odgovor stvar razuma, a ne nerazumne volje. Stoga se na pretpostavci voljno-razumske rascijepljenosti uma uvijek iznova pokazuje, da je ono do čega jedno promatračko, dakle teorijsko ili znanstveno mišljenje, odnosno razum, može doprijeti, jedino spoznaja vlastite djelatne nemoći spram neke volje koja samo slučajno može postati razumnom.

Naime, ako teorijski um nije istodobno i praktički um, ako spoznaje nisu istodobno i namjere, ako razum dakle nije istodobno i volja, odakle onda uopće zahtjev da volja treba biti razumnom? Mišljenje koje pretpostavlja da razum sam po sebi nije dovoljan da odredi volju, pa ju uvijek treba nekako izvanjski (na primjer navikom) odrediti, proturječi sebi kad zahtijeva, suprotno vlastitoj pretpostavci, da volja mora nastupati razumno. Jer, ako u samom razumu nije sadržan dovoljan odredbeni razlog volje, tj. ako je razum nemoćan da volju prožme razumnošću, onda je razumnost volje besmisleno zahtijevati i očekivati. Stoga si promatračko mišljenje prije svega treba odgovoriti na pitanje: može li i kakvo znanje odrediti jednu volju?

Ono što promatračko mišljenje, nastalo iz vrijednosno-spoznajnog rascjepa uma i opterećeno tim rascjepom, ne može dokučiti jednostavna je spoznaja da činjenice i vrijednosti nikada ne opstoje zasebno, nego tek jedne kroz druge. Vrijednosti su sadržane upravo u činjenicama, kao što su i moguće činjenice već prikriveno prisutne u vrijednostima. Što će naime postati činjenicom ovisi o izboru teorijske pozicije koja je uvjetovana vrijednosnom opredijeljenošću teoretičara, kao što je i njegova vrijednosna opredijeljenost uvjetovana njegovim znanjem.

 

© Milan Polić 2002.

 »Ljudi ne mogu - misli Sokrat - raditi pravedno, ako ne znaju što 

je pravednost, niti mogu biti hrabri, ako ne znaju što je hrabrost i sl. Najprije treba nešto spoznati, onda će se time odmah postići i vrlina, jer je ona identična sa znanjem. Posljedice takvog nazora su, da nitko ne griješi svojevoljno, nema nikada krivaca, jer ljudi griješe zato što ne znaju, a onaj koji zna, ne može griješiti, jer ne može raditi protiv znanja. Ako pak takav ipak radi loše, to je onda znak, da nije posjedovao pravo znanje, nego samo prividno, a ono ga nije moglo uputiti na pravi put. Pravo znanje je apsolutni znak sigurnosti i ljudi su dobri po znanju, po filozofiji, a drukčije padaju u pogreške i zlo, zbog čega stradaju.

Tim shvaćanjem Sokrat je postavio potpuno jedinstvo teorije i praktičnog djelovanja, i tek tim djelovanjem ljudi pokazuju, da li imaju pravo znanje ili su samo u obmani.«

(Bošnjak, 1978., 87)

 

 

 

»Etičke kreposti proizlaze iz onog odgoja volje, kojim

se ona privikava da postupa prema pravom uvidu: one osposobljavaju čovjeka, da kod svoje odluke slijedi praktični um, tj. uvid u ispravno. Ovom se naukom uzdiže Aristotel - očito iz obzira na činjenice ćudorednog života - nad Sokratova određenja; dakako, ne tako, da bi bio nasuprot spoznaji dodijelio volji općenito psihološku samostalnost, nego tako, da je zabacio mnijenje, kao da voljno određenje, koje potječe iz umnog uvida, mora već samo od sebe biti jače od požude, koja potječe iz nedostatka spoznaje. Kako iskustvo štaviše često pokazuje obratno, mora čovjek vježbom steći ono samosvladavanje uslijed kojeg slijedi umno spoznato u svakom slučaju i protiv jače požude.

Ako tako k etičkoj kreposti općenito uzevši pripadaju sklonost, uvid i navikavanje, razlikuju se pojedine kreposti prema različitim životnim odnosima, na koje se protežu. Sistem kreposti Aristotel nije dao, ali je zato dao opsežnu i istančanu obradbu pojedinih kreposti. Pritom je opći princip taj, da umni uvid nalazi posvuda pravu sredinu između neumnih ekstrema, kojima ga vodi prirodni nagonski život. Tako je hrabrost prava sredina između plašljivosti i smionosti itd. Iscrpno je prikazao s jedne strane prijateljstvo kao zajedničko nastojanje za svim dobrim i lijepim, s druge strane pravednost kao temelj političkog skupnog života.«

( Windelband,  1988., 194)

 

Ljubav, znanje i stvaralaštvo

 

O naizgled beznadnom slučaju - slijepoj, gluhoj i do tada nijemoj sedmogodišnjoj djevojčici Helen Keller - preuzela je 1887. brigu učiteljica Annie Sullivan.


Anne Sullivan 1887. 


Helen Keller, diplomirala 1904.


Helen Keller, doktorirala 1932.


Pitanja

  • Koje je osnovno Sokratovo načelo?
  • Iz čega to načelo proizlazi?
  • Što Sokrat naučava o istini?
  • Tko je majeutičar i što je njegov zadatak?
  • Što po Sokratovu mišljenju čovjeka čini dobrim?
  • Što mislite o Sokratovoj tvrdnji da je neznanje izvor sviju zala?
  • Slažete li se s Aristotelom da znanje toga što je istina i dobro još ne čini čovjeka dobrim? Ako se slažete s Aristotelom, što mislite da je čovjeku potrebno osim spoznaje istine da bi bio dobar?
  • Što treba učiniti da bi se nečiju volju učinilo dobrom?
  • Što mislite da je odgoj, a što obrazovanje? Kakav je njihov odnos?
  • Postaju li ljudi obrazovanjem bolji?
  • Je li opravdano zvati obrazovanjem ono što ne pridonosi spoznaji istine?
  • Sokrat i Aristotel slažu se u tome da čovjek bez razuma i spoznaje istine ne može biti dobar. Što vi mislite o tome?
  • Da bi čovjek bio dobar je li dovoljno da želi dobro ili mora dobro i činiti?
  • Može li dobro činiti onaj tko ne zna što je dobro?
  • Može li znati što je dobro onaj tko je u većini stvari neznalica?

Zadaci

  • Potražite na Internetu, pomoću tražilice Google, više o Hellen Keller i Annie Sullivan.
  • Pročitajte odrednicu i raspravu o odgoju u knjizi
    Čovjek - odgoj - svijet
  • Prije obrade sljedeće nastavne jedinice obavite zadatke u Radionici 18.

Poznata izreka

  • Kako siješ, tako ćeš i žeti.



e-pošta
*

UPUTA ZA UPORABU

  G 9 34


1  2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15 16
17   19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 Sa  
1 2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 Ri Pr
1 2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 Bi Ka