Filozofija se odgoja začela već i prije Platona, da bi s njime ostavila prve ozbiljnije pisane tragove. Ali kao posebna filozofijska disciplina i pod tim imenom razvija se tek u novije doba, tj. od kada se pedagogija počela kao posebna znanost izdvajati iz filozofije. Teško je reći tko je i kada prvi upotrijebio izraz »filozofija odgoja« da označi jednu filozofijsku disciplinu, ali je taj izraz dvadesetih i početkom tridesetih godina dvadesetog stoljeća već bio u redovitoj upotrebi, čemu su nesumnjivo znatno doprinijela djela Ernsta Kriecka Philosophie der Erziehung (1922) i Erziehungsphilosophie (1930) dobro poznata i našim filozofima (pedagozima) toga doba. Na engleskom govornom području važnu je ulogu za promicanje filozofije odgoja imala knjiga Johna Deweya Democracy and Education s podnaslovom An Introduction to the Philosophy of Education (1916).

Ono što se drugdje nazivalo Philosophie der Erziehung (Erziehungsphilosophie), The Philosophy of Education, La philosophie de l'education, u nas se osim sa »filozofija odgoja« prevodilo sa »filozofija uzgajanja« (Pataki) ili »filozofija odgajanja« (Matičević). Pavao Vuk-Pavlović, međutim, pisac knjige Ličnost i odgoj (1932), dosad najvrednijeg djela iz područja filozofije odgoja u nas, za koje se slobodno može reći da je bilo na svjetskopovijesnoj razini, samo na jednom mjestu, u bilješci, spominje Philosophie der Erziehung i to kao naslov djela Ernsta Kriecka (1922). Razlog je tome to što on filozofiju ukoliko se bavi odgojem, tj. filozofiju odgoja naziva »pedagogikom«, odnosno što pedagogija za njega nije i ne može biti drugo doli filozofijska nauka.  (U svom neobjavljenom rukopisu Mogućnost i granice estetskog uzgoja u vidu individualne i socijalne pedagogike, koji je napisao u razdoblju od srpnja 1921. do ožujka 1922. godine kao radnju za profesorski ispit Vuk-Pavlović spominje »filozofiju uzgoja« upravo kao pedagogiku). Međutim, prikazivači i recenzenti knjige Ličnost i odgoj već su tada (1932) Vuk-Pavlovićevu pedagogiku razumijevali kao filozofiju odgoja, pa su je tako i nazivali u svojim napisima. 1937. godine, po prvi puta u nas, on na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu drži kolegij pod nazivom Filozofija odgoja.

Nasuprot Alberta Bazale i Patakija, te Matičevića koji su se zalagali za pedagogiju kao posebnu znanost izvan filozofije, iako s osloncem na nju, posebno na etiku, Vuk-Pavlović je držao da pedagogija u svojoj biti pripada filozofiji u čemu je među tada značajnijim hrvatskim filozofima bio usamljen. Stoga nakon što je on maknut s Filozofskog fakulteta u Zagrebu (najprije 1940., a onda, nakon povratka 1946., ponovno 1948. godine) filozofija odgoja u nas bila je potpuno potisnuta od pedagogije koja se ubrzano težila oblikovati, po sovjetskom modelu, u samostalnu znanost, monopolizirajući pritom sav teorijski prostor odgoja. Za razliku dakle od situacije na Zapadu gdje su se pedagogija i filozofija odgoja razvijale usporedo, ili je čak filozofija odgoja bila u određenoj prednosti, u nas je filozofija odgoja s Vuk-Pavlovićem bila tridesetih godina na svjetskopovijesnoj razini, da je od kraja četrdesetih godina više uopće ne bi bilo za čitava tri desetljeća. Pokoji usputni napis od kraja šezdesetih godina bio je sasvim nedovoljan da filozofija odgoja u nas ponovo oživi. Vrijedan pokušaj oživljavanja filozofije Pavla Vuk-Pavlovića učinila je Marija Brida, posebno svojom knjigom Pavao Vuk-Pavlović čovjek i djelo (1974). Ona je ne samo veoma dobro, nego i prilično opširno prikazala i njegovu filozofiju odgoja, ne uočavajući i ne ističući, međutim, dovoljno njegovu iznimnost i vrijednost u utemeljivanju te filozofijske discipline u nas.

Tek je početkom osamdesetih godina Josip Marinković knjigom Utemeljenost odgoja u filozofiji (1981) uskrsnuo u nas filozofiju odgoja, reafirmirajući istovremeno i Vuk-Pavlovićevu filozofiju odgoja. Od tada filozofija odgoja u nas dobiva na zamahu. Uz nove knjige koje izdaje iz tog područja Marinković već 1985. drži za studente pedagogije Filozofskog fakulteta - Pedagogijske znanosti Sveučilišta u Zagrebu kolegij Filozofija odgoja, koji se kasnije uvodi i za studente predškolskog odgoja i razredne nastave, a 1987. godine formira se, nastojanjem Merinkovića i Borisa Kalina, pri istom fakultetu i prva Katedra za filozofiju odgoja u nas. Godine 1990. Hrvatsko filozofsko društvo počelo je izdavati Metodičke oglede, prvi naš časopis za filozofiju odgoja koji je pokrenuo i njegovim urednikom postao Milan Polić.

Danas je filozofija odgoja ravnopravna filozofska disciplina, nezaobilazna u sustavu znanosti o odgoju, kojom se na Zapadu bave mnogi filozofi, a u nas se razvija i kroz istoimene kolegije nudi studentima uglavnom na visokim učiteljskim školama.

U zadnjem desetljeću 20. stoljeća broj autora koji se u nas bave filozofijom odgoja raste, a tiskan je i znatan broj knjiga i članaka s temom filozofije odgoja. 

Nažalost, kolegij filozofije odgoja ukinut je za studente pedagogije nakon transformacije Filozofskog fakulteta - Pedagogijske znanosti u Učiteljsku akademiju 1998. godine i izdvajanja Odsjeka za pedagogiju iz sastava Učiteljske akademije, a reorganizacijom Učiteljske akademije ukinute su i katedre među kojima i katedra za filozofiju odgoja. Transformacijom Učiteljske akademije u Učiteljski fakultet 2006. godine statutarno su određeni uvjeti za osnivanje katedri koji iz formalnih razloga (premali broj članova) onemogućavaju ponovno osnivanje katedre filozofije odgoja.

prof. dr. sc. Pavao Vuk-Pavlović

utemeljitelj hrvatske filozofije odgoja i voditelj prvog kolegija Filozofije odgoja na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

prof. dr. sc. Josip Marinković

osnivač prve Katedre za filozofiju odgoja u Hrvatskoj na Filozofskom fakultetu – Pedagogijske znanosti Sveučilišta u Zagrebu

prof. dr. sc. Boris Kalin

suosnivač prve Katedre za filozofiju odgoja u Hrvatskoj na Filozofskom fakultetu – Pedagogijske znanosti Sveučilišta u Zagrebu

prof. dr. sc. Milan Polić

voditelj Katedre za filozofiju odgoja na Filozofskom fakultetu – Pedagogijske znanosti, a sada redoviti profesor na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

dr. sc. Miljenko Brkić

profesor visoke škole na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu